srijeda, 30.12.2015.
Mislila sam da ce ovaj blog ostati na postu iz 2011...
Al dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, dekom prebacenom preko stopala; jer znas da su mi ona oduvijek hladna; razmisljam o donosenju novogodisnjih odluka...
Znas da ja nikad ne donosim novogodisnje odluke. Ili barem nisam nikada do sada... Mislim da sam ti jednom o tome isto pricala; ako se ne varam....
Al eto me tu. Jer misli me more vise nego prije, a ova snuzdenost u grudima ne prestaje.... A i kazu da papir; pa makar i ovaj virtualni, trpi sve...
Tamo negdije na pocetku tinjederskih godina, samo sam se zeljela docepati 18; jer onda cu biti odrasla i sve ce biti lakse....
Sa 18 mislila sam kako cu sa dvadeset imati seeden zivot, kako cu znati sto zelim i gdije idem.
Sa 25 samo sam se zeljela docepati onih mirnijih 30; jer onda cu biti potpuno odrasla, imati zivot, ljubav svoga zivota i moje male, vlastite ruke koje me vole...
E, pa da ti kazem, bila sam u krivu. Kao i mnogo puta prije toga. Zivot mi je u rasulu vecem nego ikada; osmijeh je sve rijede na mojim usnama, ove godine nikako nisu mirnije i malih ruku jos uvijek nema... Mozda je jedina razlika to, sto sada ne ocekujem 40te. Ne ockujem nista. I nadam se jako malo stvari...
Dragi prijatelju, slomili su me vise puta i svaki put jace nego prije. Ali jos sam tu... Pisem da olaksam dusu i da ako me za godinu ne bude, barem cu negdie na virtualnom papiru ostaviti nekoliko posljednjih misli, ili zelja ili novogodisnjih odluka. Nazovi to kako zelis...
Kazu da je izgubljeno jedino ono cega se odreknes. Ne, ne znam tko je to prvi rekao... i ne, ne da mi se googlat.
Ali ako je to zbilja tako onda se odricem svih onih ljudi koji mi crpe energiju i zbog kojih se svakodnevno sve manje smijem.
Onda se odricem sjecanja na bivse ljubavi i molitva da su uredu.
Onda se odricem supaka koji mi svakodnevno "uljepsavaju" zivot.
Onda se odricem bolnickih hodnika i cekaonica. U novom zivotu necu cekati.
Onda se odricem cekanja na bolji zivot.
Onda se odricem nade u bolje sutra i da ce netko nesto zaista poboljsatio ovdije, na ovom mjestu.
Onda se odricem boli koje nosim za sve one koji na mene rijetko misle.
Onda se odricem laznih prijatelja.
Neka je sada sve to izgubljeno... Mozda pomalo pomogne.
Ali nikako se ne odricem pakiranja kofera i odlazaka, ma gdije to bilo...
Dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, dekom prebacenom preko stopala; jer znas da su mi ona oduvijek hladna; razmisljam o tebi prijatelju... Nekako se nadam da me jos uvijek cekas. I da se ne vidimo tako skoro....
Dok sjedim ovdje sama; sa salicom zelenog caja, falis mi...
utorak, 04.01.2011.
Godina nova?
Nemogu disati...
Steže me snažno u grudima....
Pijem viski u časi na iskap.
Gledam u tebe na samom ulazu u prostoriju...
Želim ti potrčati u zagrljaj.
Želim ti reći da te volim.
Vidiš me i okrećeš glavu...
'Ko u crno- bijelom filmu...
Stojim potpuno somljena na šanku. Polako se okrećem. Mašem konobaru s praznom čašom, gestikuliram; Daj još jednu!!!
I gledam ponovo u tvom smijeru.
Za tobom ulazi ona... I predivno je biće kao i uvijek.
I mrzim je najviše na svijetu...
Neopisivo...
Mrzim je toliko da boli.
I pitam se: zašto ti nikada nisam bila dovoljna? Je si li me voljeo bar malo? Jer to zbog toga što sam preniska? Jel to zbog toga što nisam dovoljno mršava? Je to zato jer u sebi skrivam crni humor i sarkazam? Jel to zato što sa za tebe bila pomalo pre divlja? Jel to zbog mojih tatooa?
I nemogu disati...
Imam potrebu vrištati...
Brzopotezno uzimam svoj kaput sa naslona stolice i dok moje marte pronalaze put, moja je glava prazna...
Nemogu disati....
Straže me snažno u grudima....
Stranče
ponedjeljak, 25.10.2010.
http://www.youtube.com/watch?v=jqVrNK4uiB4
Dragi prijatelju;
dugo ti nisam pisala.
Namjerno? Ne.
Neinspirativno? Ne znam.
Posljednično? Vjerojatno...
Zašto? Ne znam... Ali mogu probati obijasniti. Prolaze dani, a vrijeme gubim u malim sitnicama, u malim pogledima, mailm, bežnačajnim dodirima. Desi se toliko stvari koje želim podijeliti s tobom i kad pomislim da ti moram pisati desi se nešto novo i trenutak koji sam ti htijela opisati odlazi u prošlost.
Skupilo se puno takvih trenutaka.
Oni su sada možda i zaboravljeni, možda beznačajni...
Vidim ti na licu da se pitaš, zašto? Zašto ti pišem sada?
Zato jer ovdije lije kiša. Onako teško i sumorno kao rijetko kada.
Sijedim u praznom i hladnom stanu, zamotana u stari, zeleni, pleteni pulover. Da, na bakin sam mislila...
Sjetna sam i nesretna prvi puta nakon toliko vremena. I nakon dugo vremena nedostaješ mi onako teško...
I prvi put nakon dugog vremena, nedostaju mi sve moje pogreške. Svi oni koje sam izgubila po putu...
I vidim da se pitaš da li ima smisla čitati dalje...
Iskreno, neznam...
Prosudi sam.
Danas ću ti pisati o njemu.
O ustima koja se sasvim polako razvlače u osmijeh i otkrivaju pravilne bijele zube.
O očima boje tamne čokolade. To ti je ona koju ti nikako nevoliš. Ona koju stavljam u zahericu.
Pisat ću ti o rukama koje su me držale kao rijetko koje prije njih.
I o prstima koje su ponovo vratile ljubav prema pečenim kestenima.
I ramenima koja su vratila ljubav prema onoj tvojoj zelenoj...
Nakon puno; previše ispijene teqile jedino što sam zapravo vidjela bila je tvoja boja zelene.
I gledala sam dugo, d ane bih pogriješila.
Prišla sam i izvalila jednu od mojih gluposti... Da, da. Jednu od tih.
I nekako se sve iz tih par rečenica i dugog poljupca pretvorilo u nešto, pomalo i u prvu ruku nestvarno.
I kad me oborio s nogu, onako kako to samo vi muškarci znate, sa osmijehom, dodirima i puno lijepih riječi...
Ljubio me toliko drukčije od svih prije. Nježno i poželjno, pa sa toliko srasti i grubosti...
Smijao se toliko drukčije od svih prije. Tiho i nježno, samo kutevima usana, pa toliko glasno i zarazno.
I onu večer kad sam se okrenula na bok; jer znaš da jedino na boku mogu zaspati; prebacio je ruku preko moga struka i osijetila sam njegov dah na samom dnu moga vrata. Slušala sam kako sve lakše diše... i prvi put nakon jako, jako dugo vremena pomislila sam da bih mogla zauvijek.
Ali, nije zauvijek.
Ništa nije.
Naučila sam to davno.
Kad si ti otišao.
Kad je Šarmer otišao.
I kad Ivan, jednostavno, nije ostao.
Naučila sam to na samo svojim greškama...
I za kraj moram ti priznati da se sramim... Sramim se što je toliko vremena prošlo. Sramim se što te nisam već godinama posijetila. Ali to ne znači da nisi tu. To ne znači da mi ne nedostaješ... Ali...
Sjetna sam i nesretna prvi puta nakon toliko vremena. I nakon dugo vremena nedostaješ mi onako teško...
I prvi put nakon dugog vremena, nedostaju mi sve moje pogreške.
Nedostaju mi oči boje tamne čokolade....
To ti je ona koju ti nikako nevoliš...
Ona koju stavljam u zahericu...
http://www.youtube.com/watch?v=jqVrNK4uiB4
nedjelja, 06.06.2010.
Koliko pogrešna? Previše pogrešna.
Zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.
Sjedim u vlaku koji putuje prema sjevero – zapadu, u ušima mi odzvanja toliko bliska i poznata „ljubičasta kiša“ i razmišljam o svim onim osobama koje sam ostavila tamo negdije , trenutno, daleko iza sebe.
Razmišljam o zadnjem poljupcu kojeg sam dobila, o poljupcu koji njemu nije značio ništa, a meni je u tom trenutku značio i previše.
Razmišlljam o rukama nećakinje oko svoga vrata i o tome kao sada, odijednom i nisu više tako male.
Razmišljam o zadnjem osmijehu sestre i njenim toplim smeđim očima.
Razmišljam o zadnjoj kavi u centru Ljubljane, na livadi koja je mirisal toliko poznato, a opet toliko strano i o dijeci koja trče uokolo i njihovom gromoglasnom smijehu.
Stanica izlaska se sve više približava. Dok polako kupim stvari po kabini, kroz oblake se probija sunčeva svijetlost. I nasmiješim se , onako , sasvim malo , tek kutevima usana.
Prvi put nakon dugog vremena i sa potpuno drugim razlozima iskoračim iz vlaka na tlo Amsterdama.
Osijećam težinu torbe na ramenu dok vadim sunčane naočale i čekam ostatak poznatih lica da pokupe stvari i iskorače na sviježi jutarnji zrak.
Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.
I nakon dana provedenog na gradilištu, stojim i kao i obično provociram mlađe kolege. I dok se smijem začujem nekoga iza sebe kako izgovari moje ime.
Okrećem se ni ne sluteći koga bih zapravo mogla sresti. Ugledam poznato lice i šok mi preplavi tijelo, i ne shvaćajući što se zapravo dogoađa , ispustim stvari na pod i krenem prema njemu.
„- Malena... Toliko mi je drago što te vidim. „ izgovara i stisne te u zagrljaj.
„- Denise. Toliko te dugo nisam vidjela. Nisam ti se nadala.“ , čujem sebe kako izgovaram i osijećam toplinu suze na obrazu.
„ - I previše je prošlo od zadnjeg puta. Kako je Plavuša?
- Neznam nisam je dugo srela.
- Raspalo se staro društvo, jel?
- Ma, nismo se raspali, nekako smo krenuli svatko svojim putem, a većini su nam se putevi razilazili. Nego šta ti radiš tu?
- Pa, trenutno živim.
- Pronašao si dom?
- Vidim dobila si kutiju?
- Jesam da. Samo marke i adrese nije bilo.
- Zato jer sam bio u Rijeci kad sam je doneo.
- Molim??? I nisi se javio?
- Nisam znao da li bi želala uopšte.
- Pa kakvo je to pitanje.“ , nasmiješila sam se, „Ti si moj suputnik.“
I sijetila sam se posljednjega što mi je rekao, onda, prije nego što je ušao u vlak.
„ -Život je platno bez boja… Ti moraš da ga obojaš, svojim veselim bojama, tom tvojom zelenom i žutom. Jaka si ti… Ne zaboravi to, malena.“
Obgrlio me oko ramena, i nekako onda više ništa nije bilo bitno.
Ni kolege, ni ljudi oko nas.
U tom trenutku bili smo bitni samo nas dvoje, dva stara prijatelja.
Kao da se nikada i nismo rastali.
I smijala sam se glasno.
I on se smijao.
I još uvijek je mirisao na onu istu paccora banu.
I još uvijek ostao je vijeran svojim ciljevima, svojim snovima, samo malo prilagođenim.
I osijećala sam toliku ljubav prema njemu, istinsku, stvarnu, bolnu.
I shvatila sam da sam pogriješila vrijeme.
I mijesto.
Shvatila sam da kasnim godinama.
Sijedili smo u kafiću njegovog prijetelja, pričali o izgubljenom vremenu, i životima koje smo stvorili, o ljudima koje smo izgubili po putu.
Malo sam palakala, a malo je i on plakao. Jer ipak toliko se toga promijenilo... I mi nismo više potpuno isti.
„ – Znaš ja sam tebe voleo, malena. Bila si previše jednostavna, previše posebna i previše njegova. Zato sam i otišao. Nije to bio grad za mene. Grad bez ljubavi njie grad.“
I pogledala sam ga izkosa, i pokušala se nasmijati, ali umijesto smiješka nastala je neka polu bolna grimasa.
Primio me je za ruku i obećao da kad dođe u Rijeku, javit će mi se sigurno.
Ali ja sam već onda znala, nije pitanje riječi kad, nego riječi ako i ikada više.
I nastavila sam se smijati i gledati iza njgovog ramena .
Čak i kad je iz novčanika izvadio sliku predivnog, crnog, kovrčavog anđela koji se iskreno , pa čak i očima smiješi , ja sam se i dalje smijala.
Jer drukčije neznam.
I nikada mi u životu nije bilo jasnije da sam ja ona pogrešna, ona izgubljena po putu.
I znala sam, ako ga više ikada sretnem , pokušat ću zaboraviti da sam jedna od onih milijun pogrešnih.
Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.
I zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.
petak, 26.03.2010.
Dugo ti nisam pisala.
Nisam znala kako.
Nisam znala šta.
Nisam znala da li bi te uopće zanimalo što se ovdije događa.
Od kuda da počnem?
Danas je pomalo prohladno, oblačno, a ja sam sa prozora sobe gledala na glavnu cestu, šareno mnoštvo što se ubrzano giba.
I pomalo veselo stupila sam na ulicu, sa glazbom u ušima i naočalama u torbi, nikada neznaš, možda ti zatrebaju.
Šetala sam preko mosta, znaš, onoga maloga kojeg smo uvijek gledali u daljini.
Šetala sam besciljno centrom,
Kupila sam sladoled.
Krenula sm kući.
I nisam ni shvatila da idem onim dužim putem dok nisam došla u tvoj kvart.
Stala sam na cesti i gledala u tvoje prozore.
Sigurno sam izgledala čudno.
Promijenila se boja zidova.
Promijenile su se i slike na njima.
Nego, pišem jer sam ti htijela reći da na onome tvome mijestu za stolom sada sijedi mala plava dijevojčica.
Smije se glasno.
Ima predivan osmijeh.
I veliku zelenu špangicu u kosi.
I malu plišanu žabu u ruci.
I nisam mogla maknuti pogled sa nje.
I falile su mi u tom trenutku tvoje oči.
Osmijeh.
I šampon što miriše na mango.
Neću te pitati kako si.
Neću ti reći ni da mi pišeš.
A ako dobiješ želju, nemoj, molim te.
Za kraj postaviti ću ti samo retoričko pitanje.
Onako,kao starome znancu u prolazu.
Bez pozdrava.
Bez zagrljaja.
Bez stiska ruke.
Onako,pomalo nevažno.
Kako je u Amsterdamu?
